Dokumentarizam i mitomanija
U povodu izlaska monografije Milana Karana,
Srbi Duvna. Život i stradanja
, Aranđelovac, 2016., str. 888 (ćirilica). Nakladnik: Udruženje građana „Srbi Duvna“ Beograd. Milan Karan vjerojatno je najpoznatiji duvanjski Srbin u 70-im i 80-im godinama 20. stoljeća. U posljednjem ratu, koji on naziva „građanskim“, a u Hrvata je ustaljen naziv „Domovinski“,  proživio je osam mjeseci u zatvoru u Tomislavgradu, a i brojni su drugi Srbi bili ili zatvoreni ili blokirani (u selu Rašćanima), nekolicina je i ubijena, pa se Karan smatrao ponukanim da o tome ostavi i pisani trag. Očito je to bio i povod ili poticaj za pisanje velike monografije na temu duvanjskih Srba. Dakako, Karan se vraća i na razdoblje Drugoga svjetskog rata, osobito njegovu prvu godinu, kada su duvanjski Srbi doživjeli teška stradanja od strane novih vlasti  Nezavisne Države Hrvatske (NDH). I ne samo to: Karan nastoji obraditi i starija stoljeća srpske nazočnosti u duvanjskom kraju – pa čak i ona u kojima Srba nije bilo ni na deset dana  jahanja od Duvna. Njemu ni najmanje ne smeta što za takvu nazočnost, primjerice već u 13. stoljeća, nema nikakve pisane niti arheološke potvrde, jer tko bi se još mučio i oko takvih sitnica – on tvrdi da su Srbi živjeli u Duvnu, štoviše imali svoj manastir, i onda kada o tome ne može biti ni riječi. Onda dakako slijedi pozivanje na istraživanja Jefte Dedijera ili Jovana Cvijića, koje ozbiljna historiografija odavno ne uzima ozbiljno, jer je riječ o srpskoj mitomaniji, koja nema ama baš nikakve veze s povijesnom istinom. Karan sam za sebe iskreno navodi da nije povjesničar ni znanstvenik uopće, a isto tvrdi i urednik izdanja,
1
 ali to mu nije ni najmanje smetalo da donosi zaključke iz starije, pa i najstarije duvanjske povijesti. Brojni od tih zaključaka ne samo da su pogrešni, nego su štoviše smiješni, i svatko onaj tko se iole ozbiljnije bavi poviješću može se na njih groziti, ili još prije samo sažalno nasmijati: oni su produkt ne ozbiljna znanstvenog rada, nego srpske mitomanije. Stoga mi je žao što moram reći odmah na početku da je Karanova monografija mogla biti ozbiljan dokumentaristički  prinos povijesti Srba u duvanjskom kraju, pa samim time i doprinos općoj povijesti Duvna, a ona je u dobrom dijelu obično srbovanje koje nema nikakve veze sa znanstvenim dostignućima, pa ponekad ni sa zdravom logikom. To ću, osobito za starija razdoblja, nastojati i prezentirati na pojedinim slučajevima. Veliki je problem dakako što Karan nema uobičajenoga znanstvenog aparata pa je brojne njegove zaključke veoma teško provjeriti i kontrolirati, jer se čovjek nema na što osloniti. Kad se k tome pridodaju nedosljednosti u načinu pisanja knjige i načinu citiranja, pri čemu se često ne zna ni što je Karanovo mišljenje, ni što je preuzeo od drugih autora, ni gdje počinje citat, ni gdje završava, ni tko mu je autor, onda je jasno da se ozbiljan znanstvenik teško može nositi s takvim nelogičnostima i nejasnoćama. Drugi je nedostatak Karanova djela izostanak povijesnoga konteksta, osobito za razdoblje Drugoga svjetskog rata, kao i Domovinskoga, pa dosljedno tome i zaključci moraju biti  polovični ili nerazumljivi. Ovim dakako nipošto ne želim reći da Srbi, osobito u prvoj godini Drugoga svjetskog rata, nisu doživjeli teška stradanja na duvanjskom području, koja se ne mogu i ne smiju ničim opravdavati, ali ona se ne mogu u potpunosti sagledati bez prikaza općega stanja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), od 1929. prozvanoj Kraljevinom Jugoslavijom, u kojoj su tijekom više od 20 godina Hrvati bili narod drugoga reda i koju su doživljavali kao veliku tamnicu svoga naroda, iz koje su željeli izići po svaku cijenu. Slično je  bilo i s „novom“ Jugoslavijom, komunističkom, koja je bila još veća tamnica hrvatskog naroda, u kojoj su podnijeli više žrtava i patnji nego čak i u vrijeme 4-stoljetne okrutne turske okupacije. Ovim također nipošto ne želim opravdavati stradanja duvanjskih Srba u vrijeme Domovinskog rata, ali teško je sačuvati hladnu glavu u vrijeme kad hrvatski narod krvari, kad
1
 M. K 
ARAN
,
Srbi Duvna. Život i stradanja
, Aranđelovac, 2016., str. 10, 882.
 
 2su pobijene tisuće, a desetine tisuće protjerane sa svojih ognjišta, kad su gradovi i sela sravnjeni sa zemljom. Tako se niti stradanja i patnje duvanjskih Srba ne mogu gledati izolirano; ne smije ih se i ne treba opravdavati, ali ih se nužno mora staviti u povijesni kontekst. Tako, primjerice, kad Karan piše da su „Vukovarci“ počinili neke zločine nad Srbima u Eminovu Selu, on niti jednom riječi ne tumači tko su to „Vukovarci“ niti spominje da su Srbi samo prije nekoliko mjeseci njihov grad sravnili sa zemljom, pobili stotine zarobljenika i civila, a cjelokupno pučanstvo protjerali iz razrušenoga grada.
I. Starija stoljeća: Srbi u Duvnu od 13. stoljeća?
Čudno je kako (neki) Srbi nikako ne mogu odustati od povijesne mitomanije i očiglednih krivotvorina, a sve u svrhu ideološke potkrepe davnih krilatica Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i njima sličnih, o „Srbima sve i svuda“ ili pak o „Srbima triju vera“. Milan Karan  je otvoreno na tom putu, pa budući da nije profesionalni povjesničar, nerijetko ispada ne samo neuvjerljiv, nego i smiješan. To ćemo pokazati na nekoliko primjera, prije svega na njegovim  pojašnjenjima pitanja grobalja i stećaka na duvanjskom području, a potom posebice na pitanju manastira Labostin, koji je navodno postojao na Duvanjskom polju već u 13. stoljeću, kao i srednjovjekovnih crkava koje se nalaze na „srpskim“ grobljima. I ne samo to, nego i ovo: „Novija istraživanja nekih srpskih arheologa potvrdila su prisustvo Srba na ovom prostoru u trećem i četvrtom vijeku.“
2
 Nije jasno koji su to srpski arheolozi, kao što nije jasno je li to 3. i 4. stoljeće prije Krista ili poslije Krista? Osobno mislim da je biblijski Adam bio Srbin, samo se čudim kako nijednom srpskom povjesničaru, antropologu ili arheologu dosada nije palo na  pamet to i znanstveno dokazati! Još nas Karan poučava: „Sačuvalo se više od tri hiljade spomenika iz vremena srednjovjekovne Bosne, gdje se za njeno stanovništvo kaže da su Srbi ili Sloveni [Slaveni], a  jezik kojim oni govore srpski ili slovenski [slavenski].“
3
 Bilo bi savršeno znanstveno dostignuće dokazati zašto „slavenski“ znači ujedno „srpski“, kad bi moglo značiti i „hrvatski“ ili „bosanski“, ili bilo što drugo. Činjenica je pak da Srba na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nije bilo sve do turskog osvajanja navedenih zemalja, a i tada su s Turcima doselili pravoslavni Vlasi, koji su se puno kasnije, pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve,  posrbili. Prije Turaka bilo ih je jedino u najistočnijim krajevima, uz rijeku Drinu, ili južnije na  prostoru ondašnjega istočnog Huma, u pokrajinama koje su privremeno dolazile pod vlast srpskih vladara.
4
 No to bi nas pitanje predaleko odvelo, a i izlazilo bi načelno izvan naše teme (Srbi u Duvnu), pa ćemo se posvetiti „domaćim“ pitanjima.
Pop Dukljanin i krunidba kralja (Tomislava) na Duvanjskom polju
Milan Karan preuzima tekst nekog Jove Bajića kojega je neznano tko naslovio „Kralj Tomislav nije krunisan na Duvanjskom polju“,
5
 a te se teme dotiče i na drugim mjestima, želeći dokazati kako je laž da je kralj Tomislav krunjen na Duvanjskom polju, a tu je laž, „koju je prvi 'zamastio' hrvatski istoričar Ivan Kukuljević u devetnaestom i dvadesetom veku 'gurala' Rimokatolička crkva i istoričari koji su delovali u njenom okrilju. 'Krunu' te laži  predstavlja gradnja bazilike kralja Tomislava u Duvnu, čiji su temelji postavljeni 6. jula 1924. godine. Valja napomenuti da je glavni realizator toga projekta bio Duvnjak fra Mijo Čuić, vatreni pristalica hrvatskog nacističkog pokreta, jedan od glavnih podstrekača i organizatora  pokolja duvanjskih Srba u leto 1941. godine, zbog čega mu je neposredno posle Drugog
2
 
 Isto
, str. 5.
3
 
 Isto
.
4
 N. M
ALCOLM
,
 Povijest Bosne. Kratki pregled 
, Zagreb – Sarajevo, 1995., str. 76.
5
 M. K 
ARAN
,
Srbi Duvna
, str. 36-41.
 
 3svetskog rata suđeno, kada je zbog zločina koje je počinio bio osuđen na smrt, pa mu je ta kazna preinačena na dugogodišnju robiju.“
6
 O fra Miji, njegovim „zločinim“ i suđenju nešto kasnije, a sada o kralju Tomislavu. Da je Milan Karan u ruke uzeo veliku monografiju
 Duvno kroz stoljeća
, ne bi se uopće morao pjeniti vezano za
 Ljetopis popa Dukljanina
, svehrvatski sabor i krunjenje hrvatskoga kralja na kraju toga sabora, jer tu je jasno i detaljno, na punih 40 stranica velikoga formata,
7
 pokazan čitavi proces nastanka toga „mita“, budući da se kod popa Dukljanina nigdje ne spominje kralj Tomislav, nego kralj Budimir, a osim toga veliki broj  povjesničara dovodi u pitanje vrijednost podataka
 Ljetopisa popa Dukljanina
, pa prema njima valja biti oprezan i kritičan. Ipak, nije isključeno da je taj drevni spis u sebi sačuvao neku  jezgru stvarnoga događaja koji se dogodio u prvim stoljećima po dolasku Hrvata na Jadran, pa tako možda i stvarnoga sabora i stvarne krunidbe nekoga kralja. Teško da to može biti Tomislav.  No to nije sada toliko važno. Puno je važnije naglasiti da nije bila riječ o svjesnoj laži, kako Karan ustrajno želi dokazati, nego je jednostavno tadašnja historiografija krajem 19. i  početkom 20. stoljeća došla do takvog zaključka. I potpuna je besmislica donositi zaključke kakve donosi Karan, primjerice: „To praktično znači da su visoki velikodostojnici Rimokatoličke crkve kod Hrvata, uz suglasnost Vatikana, na nekom tajnom sastanku, ne osvrćući se na istorijske činjenice, doneli neopozivu odluku: Duvanjski sabor, na kome je krunisan kralj Tomislav, održan je sredinom leta 924. godine.“
8
 Nikakve urote nije bilo,  pogotovo ne vatikanske, jer Vatikan o tome nije imao pojma, nikakvih tajnih sastanaka, nego  je fra Mijo Čuić samo nastojao iskoristiti stanje onodobne historiografije, te na temelju toga  početi izgradnju monumentalne bazilike u Duvnu, ali i samostana i Hrvatskog doma. A da nije bilo nikakvih vatikanskih urota jasno je već i po tome što je svoj prilog za izgradnju  bazilike dao i kralj Aleksandar koji zacijelo nije pripadao vatikanskoj uroti, kao i da je  jugoslavenska vlada dopustila tiskanje prigodne markice s likom kralja Tomislava i buduće  bazilike u Duvnu, od koje je dio prihoda bio uplaćivan za dovršenje izgradnje bazilike. K tome, i sami je kralj Aleksandar, koji nipošto nije bio Hrvat, svome drugorođenom sinu dao ime Tomislav, dakako u ime hrvatskoga kralja Tomislava, i dopustio da se Duvno prozove Tomislavgradom.
9
 Sve je to uostalom tako dobro dokumentirano, da je trebalo samo uzeti monografiju o fra Miji Čuiću u ruke i proučiti što u njoj piše. Onda ne bi bilo toliko zabluda i  besmislica vezanih niti za krunidbu kralja Tomislava, niti za izgradnju bazilike u Duvnu pod vodstvom fra Mije Čuića.
10
 Nažalost, iz svega onoga što Karan piše jasno se vidi da je  pozadina neprikrivena mržnja na Katoličku crkvu i njezine svećenike, od Vatikana do duvanjskih franjevaca. I ne samo njegova, nego srpska općenito. No njihove optužbe imaju malo veze sa stvarnošću. O tome kasnije. Sva grožnja Karanova na vatikansko-hrvatsko-duvanjsku urotu i laži vezane za svehrvatski sabor i krunjenje hrvatskoga kralja (Tomislava) na njemu, ipak mu ne smeta da u svoju knjigu umetne jedan ne samo besmislen, nego potpuno bolestan tekst nekoga Mihaila Stanišića,
11
 koji za isti sabor iz
 Ljetopisa popa Dukljanina
 navodi da je održan 877. godine i da tekst zapravo opisuje „sabor srpskih kneževina u Duvnu“. Na saboru su, kaže on, bili „prisutni  predstavnici Srba iz svih svojih kneževina od Epira do Istre“. U spisu koji Stanišić obrađuje, a
6
 
 Isto
, str. 36.
7
 R. J
OLIĆ
,
 Duvno kroz stoljeća
, Tomislavgrad – Zagreb, 2002., str. 96-134.
8
 M. K 
ARAN
,
Srbi Duvna
, str. 39.
9
 Ne znam odakle Karanu podatak da su Tomislavgradu „ustaške fašističke vlasti, brišući svaku uspomenu na srpsku dinastiju Karađorđević, vratile staro ime Duvno“ (
 Isto
, str. 40). Čitavo vrijeme Drugoga svjetskog rata mjesto je nosilo naziv Tomislavgrad, a dokinule su ga komunističke vlasti 1945. godine.
10
 R. J
OLIĆ
 – J. K 
RIŠTO
 (prir.),
 Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. U prigodi 50. obljetnice smrti /1959.-2009./  Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Tomislavgradu 4. srpnja 2009
., Mostar – Tomislavgrad, 2009.
11
 M. K 
ARAN
,
Srbi Duvna
, str. 163.