ISTORIJE DUVNA I SRPSKOG NARODA U NJEMU

  Osnovni problem, sa kojim se susreć svaki istraživač srednjovjekovne bosanske države jeste nedostatak izvornog materijala, naročito onog koji bi poticao sa teritorije Bosne. Za istoriju Bosne iz srednjeg vijeka nije sačuvan ni jedan domaći narativni izvor. Oni koji su do našeg vremena sačuvani potiču sa susjednih oblast i iz kasnijeg perioda.

  Na osnovu nekih istorijskih knjiga, ima dosta tekstova o Bosni , Hercegovini i drugim susjednim tertorijama, koji su ponekad u nekim dijelovima istoriskih tumačenja suprostavljeni. Vršena su različita tumačenja određenih istoriskih materijala do kojih se došlo na osnovu arheoloških istraživanja i pronađenih dokumenata.

O istoriji Duvna, a time i istoriji Srba u njemu, u što sežetijem tekstu opisaćemo bar dio onog što je do sada istraženo. Upisanju teksta koristili smo, često i citirali, tekstove iz knjige Jefte Dedijera ”Hercegovina”, Tanje Ribar “Zapadne strane srednjevjekovne bosanske države” Anta Ivića “Pučanstvo duvanjske župe 1469.-1800. i u manjem dijelu neke tekstove iz drugih knjiga, neka druga saznanja i doživljaje iz posljednjih godina XX vijeka, u kojim se desilo konačno etničko čišćenje Srba sa prostora Duvanjskog polja.

    Na osnovu predistoriskoih ispitivanja do koji je dr. Truhelka, svi nađeni predmeti kod Gorice (kotar Ljubuški) potiču iz prve periode željeznog doba .(3) V. Ćurčić je drukčijeg mišljenja , i on na osnovu komparativnih proučavanja tvrdi, da su ti isti predmeti iz trećeg vjeka prije Hrista.(4)

    Znatno rjeđe, ali za nas od ogromne važnosti su predistorijske gradine (Wallbauten), I one su vrlo malo proučavane . V. Radimski je našao u Duvnu 41 gradinu. On je došao do uvjerenja , da su gradine , među kojima je izdvojio više oblika, bile neka vrsat utvrđenih predistorijskih naselja. Iz kog su vremena , nije mogao bliže utvrditi.(5). V.Ćurčić je prekopavao gradine oko Prozora, dakle na samoj Hercegovačkoj granici. Ispitivač je bio uvjerenja da je većina od njih neolitske starosti. Ovo bi prema tome bili najstariji istorijski spomenici ove zemlje. Valja još obratiti pažnju na jednu opštu osobinu svih gradina. Gradine su obično na usamljenim i strmim vrhovima oko današnjih sela. Razlike u visini između najviših današnjih kuća i gradina su velike: po nekoliko stotina metara. Na Lib-planini kod Duvan ima gradina od 1300-1400m. Visine. Prema današnjim klimatskim prilikama na njima se moglo živjeti samo ljeti

  Ako pregledamo mjesta u kojima su nađena glavna naselja rimskog vremena u Hercegovini, onda ih možemo uglavnom svesti na veća karsna polja i na dolinu Neretve. Najveća su rimska naselja bili u: Duvanjskom, Imotskom, Ljubuškom, Posušju i Stolačkom polju, a zatim u dolini Neretve……

    Obično se misli , da su su Rimljani zatekli u ovoj zemlji samo ilirska plemena . Rijetko se govori o Kletima, koji su u 4. vijeku prije Hrista prodrli u Bosnu , osvojili je, i protjerali Ilire na Jug i Istok u planine, a sami se naselili u plodnim nizinama. Kad su Rimljani umarširali u ovu zemlju, naišli su na veliki broj lokalnih božanstava. Međutim, Rimljani su trpili domaću religiju ne samo kod seljakai i građana , nego i kod vojnika. Ali su s vremenom stanovnici ove zemlje upoznaše s grčkorimskim Olimpom i počeše zamjenjivati svoja božanstva rimskim

    Prema današnjem znanju o pravcima rimskih drumova može se tvrditi da je veći dio ispitivane zemlje jako siromašan u ostaciam rimskih drumova. Tek u sjevero zapadnom kraju , u oblasti Duvnu, mreža drumova postaje tako gusta, da taj kraj možemo smtrati u tome pogledu najbogatijim krajem cijele Bosne i Hercegovnie.

   Duvanjsko polje , koje se prostire istočno od Livanjskog, a južno od Kupreškog polja. Činilo bi cjelinu sa Livanjskim poljem , da se između njih nije umetnula planina Tušnica (1.697m). leži na nadmorskoj visini 860-890 m i pruža se pravac sjever –jug. Ovo polje natapa rijeka Šuica koja izvire iz jednog vrela neposredno ispod Kupreškog polja. Šuica i ostale vode polja poniru u Veliki ponor kod Kovača na zapadnoj strani polja i stoga je ovdje poplava rijetka i traju nekoliko nedelaj. Šuica ponovo izvire pod imenom Ričina u Buškom blatu. Planine koje se pružaju istočnim ivicama polja predstavljaju prelaz od kraškog ka visokom gorju u predjelu rijeke Neretve . Polje je ravno ali sa svih staran opkoljeno planinama sa malo šume, prekrivenim pašnajcima: od istoka se pruža Ljubuša (1,797m), Ramšćik, Vran (2079m), Hlijeb, Orlokuk i Lipa planina; od Zapada Tušnica, Kovač, Osiljar, Orlovica; od jugozapada prema Buškom blatu pruža se Midena(1244m) i Grabovica; na sjeveru Paklina (1477m)koja odvaja Duvanjsko polje od Kupreškog.“

  U XIV vijeku podru;je četiri kraška polja , Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško polje organizovani su u jedno administrativno područje koje se pojavljuje pod imenom Zapadne strane.

   U titulama bosanskih vladara Zapadne strane javljaju se tek od vremena Tvrtkovog krunisanja za kralaj (1378)g. Teritorija koja se nalazi iza ovog pojma , jugozapadna kraška oblast države, koja je obuhvatala župe u Duvnu, Kupresu, Glamoču i Livnu, ušla je u sastav srednjovjekovne Bosne od ranije, u vrijeme bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322-1353). Međutim, posjed ovih krajeva nije bio sasvim osiguran , što se pokazalo u vrijeme banovanja Tvrtka I, kada je dio ovih teritorija pedesetih godina XIV vijeka sasvim sigurno prešao u ruke ugarskog kralja. Izvora za rekonstruisanje određenih pitanja koja se odnose na ovu oblast srednjovjekovne bosanske države , skoro da i nema. Svakako važno pitanje administartivno-teritorijalne organizacije u vidu zemlje kakva je postojala u drugim dijelovima države. Kada je tačno organizovana ? Dali je postojala i prije njene pojave 1378. godine u tituli kralja Tvrtka I? Na koji način je bosanski ban Stjepan II, osvojivši ove krajeve tokom dvadesetih godina XIV vijeka, uključio oblast kasnijih Zapadnih strana u postojuću administrativno upravnu mrežu? Kakve promjene je unio kralj Tvrtko I kada je vratio pod svoju vlast ove oblasti?

   U vrijeme kada je bosanski ban Stjepan II Kotromanić ove oblasti uključio u bosansku državu ovdje je već postojala županiska organizacija. O postojanju neke više teritorijalno-upravne jedinice na ovom prostoru za ovo vrijeme nema podataka. Međutim, drugi dijelovi bosanske države počev od kraja XII do početka XIII vijeka javljaju se u izvorima organizovani u vidu zemalja . Takve zemlje bile su do vremena osvajanaj bana Stjepana II , Bosna, Soli, Usora, i Donji Kraji. Nakon teritorijalnih proširenja u vrijeme bana Sjepana II , u okviru Bosne nalazimo i Humsku zemlju što se odrazilo u tituli bosanskog bana 1326.godine. Godine 1366. Javlja se prvi put i Podrinje kao dio titule bosanskih vladara , što bi značilo da je do ovog vremena i ono organizovano kao zemlja. Međutim, na teritoriji kraških župa o kojim je ovdje rječ , u vrijeem bana Stjepana II i prvih godina vladavine bana Tvrtka I Kotromanića , nema pomean teritorijalno –upravne organizacije u vidu zemlje.

Jedini podatak u vezi sa ovom oblasti do vremena bana Tvrtka I je pomen vojvode Bogdana kao svjedoka od Duvna na povelji bana Stjepana II iz 1329/30godina. Osim pojave vojvode od Duvna , u ovoj povelji još se jedina pojava čini vrjedna pažnje : prilikom nabrajanaj svjedoka navedeni su pored „dobrih Bošnjana“ još i svjedoci od Zagorja, Neretve, Rame, Duvna, Donjih Kraja , Usore, Soli i Trebotića, i to upravo ovim redom. Jasno je da je riječ o nabrajanju župa i zemalja bosanske države nad kojom je ban Stjepan II u ovom trenutku imao vlast. Upada u oči geografski princip, gdje se poslije svjedoka od Bosne nabrajaju svjedoci od župa južno od ove centarlne bosanske zemlje pravcem istok-zapad, i to prvo Zagorje, koje se u odnosu na Bosnu pruža jugoistočno , zatim Neretva koja se nalazi na jugu, slijedi Rama i Duvno, koje se nalaze na jugozapadu . Humska zemlja se izostavlja , ali ova pojava se čini jasna kad se uzme u obzir da je povelja izdata u vrijeme kada je srpski kralj Stefan Dečanski uspio da nakratko vrati veći dio teritorija koje mu je predhodnih godina oteo bosanski ban u Humu. Kao sljedeći u nizu javljaju se se svjedoci od Donjih kraja , koji se pružaju na sjevero zapadu od Bosne, a zatim dalje pravcem zapad – istok nabrajaju se svjedoci od Usore, Soli, i Trebotića, čim se krug zatvara. Interesantna je pojava svjedoka od Duvna , i to u rangu vojvode, im istovremeno ne pojavljivanje svjedoka od drugih župa kasnijih Zapadnih staran. Štoviše, pojava vojvode Bogdaan kao svjedoka , jedina je zabilježean pojava svjedoka sa nazmakom da je iz neke od župa koje su činile zemlju Zapadne strane , u do sada pronađenim i sačuvanim bosanskim poveljama . Sve do kraja postojanja bosanske srednjovjekovne države nije se više ni jedan svjedok sa naznakom da je iz neke od ovih župa niti od zemlje Zapadne strane, čak ni u vrijeme kada se ona redovno javlja u titulama bosanskih vladara. S druge strane, jednom se vlastelinu koji je imao svoje posjede u Glamoču i Duvnu, vojvoda Pavle Klešić, javlja kao svjedok od Donji Kraja(na povelji kralja Dabiše 1394.godine). Takođe na povelji bana Stjepana II, o kojem je ovdje riječ, odmah nakon svjedoka iz Duvan javlja se svjedok od Donjih Kraja, župan Porodaš s bratijom, iako su i ostale župe kasnijih Zapadnih staran u tom trenutku morale biti u sastavu države . Čini se da je , sa sadašnjim stanjem izvora, na pitanje o ranoj upravnoj organzaciji ovg djela bosanske drežave nemoguće dati knačan odgor.

   Sama zemlja Zapadne strane javlja se u titulama bosanskih vladara prvi put u vrijeme nakon krunisanja Tvrtka I za kralja. Prema tome što se obično javlja poslije Humske zemlje i ispred ili poslije Donjih kraja i što je dobro poznat teritorijalni opseg drugih bosanskih zemalja , zaključuje se, da se ovaj pojam odnosio na teritoriju jugozapadnih bosanskih župa Duvan, Kupresa, Livna i Glamoča. Sad se postavlja pitanje, zašto je ova oblast osvojena još prvih godina tre e decenije XIV vijeka tek ovako kasno (1378.godine) zastupljena u tiulama bosanskih vladara, dok se Humska zemlja, osvojena zapravo nakon osvajanaj kraških oblasti kasnijih Zapadnih strana, javlja vrlo brzo u tituli Stjepana II. već 1326.godine? Cijelovit odgovor nije moguće dati na osnovu raspoloživih izvornih podataka. Ono što se u ovom slučaju mora uzeti u obzir je sam značaj Humske zemlje, koja nekada imala svoju državnost , a u nemanjićkoj državi imala je status udione oblasti i poseban položaj sve do kralja Uroša I koji je uveo veću centralizaciju u srpskoj državi. Uključivanje ove oblasti u bosansku državu predstavljalo je krupan korak za bosanskog bana Stjepana II koji je 1326.godine Humsku zemlju navodi u skoro svim svojim titulama. Oblast kraških župa na jugozapadu bosanske države nije sa sobom nosila one državne tradicije kao Humska zemlja i nije bila razlog da joj se u tom smislu pridaj značaj. Ipak, pojva vojvode u Duvnu ukazuje da ove oblasti nisu bile bez značajne za bosanskog bana. U tituli bosanskog bana Stjepaan II, nakon ulaska župa koje će činiti Zapadne strane u satav bosanske države , pominju se Bosna, Soli, Usora, Donji Kraji i Humska zemlja. Godine 1329/30 javljaju se svjedoci od Zagorja, Neretve, Rame, Duvna, a godine 1345, javlja se još jednom Rama u bosanskoj tituli u povelji izdatoj u Kninu. Dakle, ne vidi se na koji način su tri preostale župe ,Livno, Glamoč i Kupres, u ovom periodu uključene u postojuću upravno –teritorijalnu organizaciju države. Slično je i sa prvim decenijama vladavine Tvrtka I. Kotromanića.

  U sačuvanim poveljama Tvrtka I nema nabrajanajn bosanskih zemalja u vladarskoj tituli sve do 1366.godine , kad se u povelji bana Tvrtka knezu Vuku Hrvatniću vladar Bosne naziva:“gospodin ban Tvrtko... milošću božijom gospodin mnogim zemljama:Bosni i Soli i Usori i DonjimKrajiam i Podrinju i humski gospodin.

tabela1

Nema pomena zemlje Zapaden strane niti neke od njenih župa, što je sigurno i u vezi sa gubitkom bosanske vlasti u ovom periodu nad teritorijom Livna i Glamoča. Ako u vrijeme bana Stjepana II , a to je sasvim sigurno , nije došlo do organizovanja zemlje na teritoriji kraških župa Livna , Glamoča, Duvna i Kupresa, zašto se to nije desilo u prvim decenijama vladavine bosanskog bana Tvrtak I ? Odgovor svakako bar delimično leži u samoj situaciji u kojoj se mladi bosanski vladar nalazio , pritisnut spoljnim i unutrašnjim državnim problemima . U tituli bosanskog bana primjetna je ova pojava: godine 1366. Javlja se podrinje , kao nova međa postojućim bosanskim zemljama , a te se godine javlja ponovo i Soli ka posebna zemlja iako je od najkasnije 1351.godine bila u sastavu Usore.Opisana pojava u vezi sa stanjem u bosanskoj državi tokom prvih godina vladavine bosanskog bana Tvrtak I. Ban se morao boriti ne samo sa unutrašnjom pobunom protiv njegove vlasti nego i sa ugarskim pritiskom koji je doveo do vojne akcije ugarskog kralja 1363.godine, doveo je do teritorijalnih gubitaka upravo na jugozapadu, gdje je ban Tvrtko I izgubio 1356-1357.godine Glamoč i Livno i Zapadni Hum, odnosno teritoriju koju je osvojio ban Stjepan II. Sve do osamdesetih godina XIV vjeka ova teritorija neće biti vraćena u okvir Bosne.

Kako se cijelo pitanje odražava kroz titulu kralaj Tvrtak I Kotromanića ? Sa krunisanjem Tvrtak I za kralja , titula bosanskog vladara mijenja se i to prema obrascu srpske kraljevske titule ali sa elementiam carske titulee srpskih vladara. Godine 1380. Kralj Tvrtko je ovako oformljenu kraljevsku titulu proširio banskom koju je preuzeo od bana Stjepana II i tako je stvorena opširna kraljevska titual bosanskih vladara. Zapadne strane kao dio titule tek ovjenčanog bosanskog kralja Tvrtka I javlja se prvi put 1378.godine“.

Zapadne strane javljaju se u tituli u kojoj su pojedinačno nabrojane bosanske zemlje1380,godine. Kasnije se Zapadne strane nerijetko ispuštaju iz titula, iako je posve sigurno da su ulazile u sastav bosanske države.“

   Iz svega rečenog moguće je zaključiti da je samo to, da je sam početak osamdesetih godina XIV vjeka bio vjerovatan trenutak kada je Tvrtko I u okvir Bosne vratio teritorije izgubljene 1356/57. godine na jugozapadu države, u prvim godinama svoje vladavine. Ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353) radio je od 1322.godine na ponovnom okupljanju bosanskih zemalja .Sudeći po tome što su prve isprave Stjepana II izdate u zemlji Bosni jasno je da je vlastela ove zemlje prva priznala njegovu vlast. Do 1323/24 to je uradila i vlastela zemlje Usore i Soli. Vlasteal Dinjih Kraja takođe je vrlo rano priznala ponovo vlast bosanskog kralja. Vrativši tako vlast nad teritorijom koju je nekad držao njegov otac a i preko toga , ban Stjepan II odmah se okrenuo osvajanju novih teritorija, koje do tad nikad nisu ulazile u sastav bosanske države. U nauci se dugo vjerovalo da se vijest o osvajanju bana Stjepana krije iza pojave imena “Zvršja” u njegovoj povelji iz 1332.godine kojim sklapa ugovor sa Dubrovnikom u vezi međusobnih sporoav. Ovo je jedini pomen Završja u sačuvanim izvorima, iza koga se imena , vjerovalo se, kriju tri kraška polja ;Livanjsko, Glamočko i Duvanjsko. Vjerovalo se , shodno ovome, da je ban Stjepan II najdalje ove 1332.godine zadobio te teritorije. Danas je poznato da se vjest iz ove povelje ne odnosi na Glamočko, Duvanjsko, Livanjsko i Kupreško poplje o kojim je riječ.

Izvori svjedoče da je jedno od jugozapadnih bosanskih kraških polja sigurno krajem dvadesetih godian XIV vijeak bilo u sastavu bosanske države. U povelji bana Stjepaan II velikom knezu Grguru Stipaniću pominju se svjedoci“ot Duvna”. Povelja je datirana u 1329/30 godian te bi to bio termin za uspostavljanje vlasti bosanskog bana u Duvnu. Malo je vjerovati da je Stjepan II uspostavio svoju vlast nad Duvnom i tu se zaustavio. Put iz Duvanjskog polja vodi u Kupreško, Glamočko i Livanjsko, i zajedno ona čine logičnu geografsku i političku cjelinu.

   Smrću bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, srednjevjekovna bosanska dražva našl se još jednom na iskušenju, izložena pojačanim pritiskom svog ugarskog sizerena. Njegov nasljednik Tvrtko I Kotromanić , suočio se sa ugarskim pritiskom kao posljedicom upornog nastojanja ugarskog kralaj Ludviga I (1324-1382) da ojača svoju vlast u cijeloj zemlji i podigne autoritet krune u odnosu na podložene feudalne gospodare. Kada je 1348,godine umroMladen III Šubić rasplamsao se sukob oko njegovog nasljeđa na koje su pravo polagali ugarski kralj, Venecija, pa i sam ban Bosne, ali će Tvrtko u ovom događaju igrati daleko manju ulogu nego što je to u svoje vrijeem mogao ban Stjepan II, nakon pada Mladena II Šubića 1322.godine. Venecija je u ovom događaju za sebe prigrabial Skradin, a Mladenova udovica Jelena predala je Klis i Omiš svom bratu, srpskom caru Dušanu, čiji su vojnici zaposjeli ove tvrđave. Nakon smrti cara Dušana u decembru 1355.godine Klis je došao u ruke ugarskog kralja.

  Nasljednik kralja Tvrtka I. Stefan Dabiša, potvrdio je vlastelinu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći posjd u duvanjskoj župi , čime su Semkovići označeni kao vlastela Zapadnih starna. Kralj Dabiša je 17.maja 1395.godine na molbu župana Vukmira Semkovića potvrdio u posjed njemu i njegovoj braći Tvrtku i Stipanu selo Kolo u Duvnu. Iz sadržaja povelje vidimo da je selo Kolo već kralj Tvrtko I darovao Semkovićima, u zamjenu za selo Jelšanicu . Tvrtko je na ovaj čin bio potaknut incidentom koji se desio u selu Kolo , gdje su se zavadili seljani među sobom i sukobili tako da je i mrtvih bilo. Da ih kazni , kralj Tvrtko ih je rastjerao a selo konfiskovao i dao županu Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći“.

ŽUPA DUVNO ležala je istočno od od livanjske župe u području istoimenog kraškog polja . Bila je naseljena dobro i u vrijeme rimske vlasti a na mjestu kasnijeg naselja Duvno nalazio se u rimsko doba municipij Delminium. Delminium pominje i Letopis popa Dukljanina, istina u vezi sa legendom o saboru hrvatskog kraljevstva održanom na ovom polju , ali je bitno da je u VII vijeku , kad je Letopis nastao , ovaj grada postojao i da se znalo za njegovu starinu. U bosanskim izvorima ova župa pominje se tek 1329/30godina kada se javlja vojvoda Bogdan sa braćom kao svjedok od Duvan na povelji Stjepana II Grguru Stipaniću. Bosanski ban u ovo vrijeme tek je priključio svojoj državi oblasti kraških župa na jugozapadu Bosne. Početkom XV vijeka ovdje su posjede imali bosanski KLEŠIĆI. u drugoj četvrtini XV vijeka u političkom pogledu Duvno je bilo vezano za prostor Humske zemlje. Njeno uključivanje u feudalnu oblast Kosača ostavilo je svoje posljedice tako da u tursko vrijeme ova župa u vidu nahije srećemo u okviru hercegovačkog a ne bosanskog sandžaka, kome su pripadale ostale župe nekadašnje bosanske zemlje Zapadne strane.

   Izvornih podataka o naseljima ove župe ima vrlo malo, čak i kad je riječ o Duvnu(Dumnu), sjedištu duvanjske župe. Duvanjsko polje je u rimsko doba bilo dobro naseljeno, a najveće naselje bio je Delminijum, na mjestu današnjeg Duvan(Tomislavgrada), sa statusom municipijuma. U predrimsko doba postojao je drugi Delminium, oko 9 km jugoistočno od ovog rimskog, na planini Lib. Duvno se pominje kao grad u kome je boravio ban Tvrtko sa svojom majkom Jelenom 1355.godine. U ovom gradu svoju povelju izdao je kralj Ostoja 20. Novembra 1398. Sve do XVII vijeka nema opisa ovog grada , a tada je bio nevelika turska kasaba sa kućama zidanim od tvrdog materijala i pokrivenim kamemom i pločama od škriljaca. Ne postoje ni izvorni podaci ni arheološki nalazi koji bi ukazali da je ovo središte duvanjske župe bilo utvrđeno.

  Grad Rog nalazio se na omanjem ali dominantnom brdu u Roškom polju, koje se s juga nadovezuje na Duvanjsko polje . U praistorijsko doba ovdje se takođe nalazila utvrda . Srednjevjekovne zidine grada bile su duge oko 120-130 metara, a široke do 40 meatra. U unutrašnjosti ostatka tvrđave danas se samo raspoznaju oblici nekih građevina. U blizini ostataka srednjevjekovnog grada danas se nalazi selo Roško polje (Raško Polje ) na čijoj teritoriji su pronađeni praistorijski tumuli, ostaci rimskih zidova i srednjevjekovnih nekropola. Prema tome, kontinuitet naseljenosti ovdje je sasvim uočljiv. Rog je čuvao pristup u Duvanjsko polje sa juga , onako kako je to grada Stržanj činio sa sjevera. U izvorima se pominje u XV vijeku. U povelji kralaj Alfonsa V iz 1444.godine koji je potvrdio posjed hercega Stefana Kosača navodi se Rog u Duvnu kao posjed hercegov, i ponovo u povelji istog kralaja od 1454.godine , civtate ro(g)cum castris et pertinentiis suis. U povelji Fridriha II hercegu Stefanu iz 1448.godine, nalazimo castrum Rog. Kao posjed hercegov. U pismu pape Nikole V od 19,juna 1447,godine kojim u zaštitu uzima Sladoju Semkovića i njegovu braću, Sladoje se navodi kao „dominus de Rogui“ iza kog se imena krije vjerovatno krije tvrđava Rog. U turske ruke ovaj grad pao je između 1470 i 1475.godine i nalazi se u prvom sačuvanom popisu hercegovačkog sandžaka iz 1476/77 godina. Bio je jedan od gradova koji su ostali u turskim rukama prema mirovnom ugovoru sa Ugarskom iz 1503.godine. U tursko doba nahija Duvno u kojoj se Rog nalazio ponekad je nazivana po ovoj tvrđavi-nahija Rog.

   Srednjevjekovni grad Stržanj nalazi se iznad izvora rijeke Šuice na strmim stjenama. Ovaj gard branio je prilaz u Duvanjsko polje sa sjevera i nalazio se na samoj ivici polja. U rimsko doba ovdje je takođe postojala utvrda, a poronađeni su i ostaci praistorijskog naselaj . Iz srednjevjekovnog doba sačuvani su ostaci jedne četverougaone kule i zidina. U defteru iz 1528-29 godine pominje se selo Istržnić. Godine 1550. Kad je Katarina Zeno prošao ovim krajem, grad je bio razoren. Evliaj Čelebi ovaj grad smješta u Kupreško polje prošavši pored njega na putu za Kupres.

   Arheolozi su pronašli ostatke naseljenosti u rimsko doba u većem broju sela u duvanjskom polju. Rimska naselja sigurno su postojala u Eminovu Selu , Borčaniam, Stipanićima, Runovići,Šuici i drugim mjestiam. Rimski nalazi pronađeni su i na gradinama kod seal Ravne Glavice, Buhova, Kovača, Crvenice, Liskovača, Vučipolje, Mrkodol, renići, Rašeljke, Vinica, Raško Polje, Vir, Zagorje, Bogdašići; Letka je bila naseljena još od praistoriskog vremena a ostatke naselejnosti pronalazimao i iz rimskog vremena . Većina ovih naselja pokazuje tragove naseljenosti i u srednjevjekovno doba. Ponegdje je broj nalaza vrlo veliki i rječ je uglavnom o nadgrobnim spomenicima, nakropolama i grobljima. Selo Stipanići i Prisoje imaju po nekoliko srednjevjekovnih nalazišta na svojoj teritoriji, a slično je i sa Jošanicom, Raškim Poljem,Šuicom, Eminovim Selom, Lipom i drugima, Selo Šuica , koja i danas postoji pod istim imenom na malom Šuičkom polju na sjeveru Duvanjskog polja pominje se tek u izvorima iz turskog doba, ali arheološki nalazi ukazuju na postojanje i približan položaj naselja u srednjovjekovno doba . Oko jednog kilometra sjeverozapadno od današneg naselja pronađena je kasnosrednjevjekovna nekropola sa 22 stećka, na lokalitetu koji se naziva Podkula. Još dvije nekropole pronađene su na oko 1 km i 5 km od Šuice prema Duvnu, sa 49 i 30 sećaka i potiču takođe iz kasnog srednejg vijeka. Šuicaje i u rimsko doba bila važna raskrsnica , jer se ovdej spajaju put iz Livanjskog polja sa onim iz Duvanjskog polja, i dalje vodi prema Kupresu.

   Turci su prvi put prošli duvanjskim krajem 1449. na putu prema Cetini,  a na poziv vojvode Stjepana Vukčića. Nakon potpunog zauzeća Bosne, osmanska vojska se okrenula prema Hercegovini. Negdje između 1468. i 1469. Duvno, Livno i Glamoč potpuno dolazi pod tursku okupacijsku vlast. Za barem dva naredna stoljeća nemamo mnogo podataka o životu u duvanjskom kraju   pod osmanskom vlašu. To je vjerojatno zbog toga što je narod masovno pobjeglo s tih prostora te se i samo Duvno svelo na malu tursku kasabu, poznatu sada kao Županj-potok. Očekivano, duvanjski je kraj kroz to vrijeme odsutnosti crkvene hijerarhije i drugih nevolja još više opustio i svakojako zaostao. Izvješće makarskog biskupa fra Bartula Kačića Žarkovića (1615.-1645.) iz 1630. navodi da se na duvanjskom području nalaze samo dvije župe s 200 kuća u kojima su živjele porodice od 20, 40 i 50 članova. Postojala je samo jedna crkva. U opštem rasulu katoličke hijerarhije, briga za duhovne potrebe duvanjskih katolika ostala je na malobrojnim popovima glagoljašima  i  malobrojnim fratrima iz ramskog samostana.

    Treći makarski biskup, fra Marijan Lišnjić vizitirao je Duvno od.1670. i 1671. Prema njemu , nije našao nikakav grad , tvrđavu ni crkvu. Bilo je malo katolika , a mnogo muslimana i pravoslavnih . Oni katolici što su ostali , nemaju nikakvu crkve , a muslimani imaju jednu džamiju. Kad je Nikola Bijanković , makarski biskup, u ljeto 1706.godine otišao u duvanjski kraj, “zapisao je da 26 godina narod nije vidio biskupa. U Duvnu je zatekao ruševine i ostatke 640 katoličkih i 100 pravoslavnih kuća, Za sela kaže da su u bijednom stanju, opustjela su i sada se naseljavaju novim doseljenicima , koji dolaze iz Bosne. Među doseljenicima se nalaze muslimani i kršćani”.

   “Generalni vizitor de Vietri je izvjestio 1708, kako je Duvno pusto, gotovo bez stanovnika . Duvno tad ima samo malo sela s vrlo malo obitelji”  Tek kad su Turci proglasili opšte pomilovanje za svoje podanike –pobunjenike i bjegunce (1735.), te su se prilike počele sređivati i bio je osiguran mir i poredak , te počinje ponovo da se naseljava opustjelo Duvno i traje tokom 18. i 19. vjeka iz prenaseljenih krajeva Dalmacije , Hercegovine i Bosne, Gubitak Dalmacije unosio je nesigurnost u osmanlijskom obrambenom sistemu i stoga se agaluk u Duvnu pretvorio u kapetaniju. God. 1711. u Županj-potoku osnovana je Duvanjska kapetanija, zvana Seddi-džedidska (Novi zid). Prostirala se između Livanjske i Ljubuške kapetanije i mletačke granice, čime se povezala obrambena granična mreža. U Županj-potoku sagrađen je 1723. godine Grad (tvrđava). Uspostavom kapetanije Duvno je gospodarski oživjelo, ali stanje katolika nije se promijenilo nabolje.

   Učestale pobune i muslimanskog i kršćanskog svijeta u BiH tijekom 19. stoljeća, premda radi drukčijih razloga, kulminirale su velikim seljačkim ustankom 1875.-1878. Važnost tog ustanka je ponajprije  tome što je pokrenuo diplomatske aktivnosti za rješenje istočnoga pitanja. Na Berlinskom je kongresu (13. juna – 13.jula 1878.) Austro-Ugarska  Monarija dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom Hercegovinom. Ubrzo je Monarhija uvela svoj sistem uprave u zemlju, premda je BiH formalno još bila pod sultanovom vlašću (to će i ostati do 1908.). Na čelo Zajedničkog ministarstva financija, koje je upravljalo BiH 1882. došao je Benjamin Kallay, Mađar, koji je u politički život unio ideju bošnjačke nacije. Njegova politika poricala je nacionalne entitete u BiH, priznavajući samo vjerske zajednice.

   Duvno se u vrijeme austro-ugarske uprave zvalo Županjac i bilo je središte Duvanjskog kotara. U sastavu kotara tada nije bilo Šujice, ali su mu pripadala sela Vir, Zavelim i Zagorje (današnja općina Posušje). Županjac je 1889. imao 1980 stanovnika s većinskim muslimanskim življem. Prema popisu stanovništva 1910. duvanjski je kotar imao 22 355 stanovnika, pretežno hrvatske nacionalnosti.

ISTORIJA SRPSKE PRAVOSLAVNA CRKVA U DUVNU

   Pitanje Pravoslavne crkve bio je jedan od najtežih poglavlja o kojem se moglo naći podataka o kretanju , razvoju, vremenima i uslovima u kojima je djelovala, i ko su bili sveštenici pravoslavne crkve na području Duvanjskog polja .

   Ipak smo uspjeli da pronađemo tekstove iz više izvora a najviše uz pomoć Jove Bajića, novinara koji se kroz svoj dugogodišnji novinarski rad posebno bavio pitanjem crkve, i u svom istraživanju , uradio dosta tekstova o istoriji crkve, a posebno sa područja Duvna i Kupresa jer rodom sa tog područja.

   U knjizi “Zapadne strane “ u srednjevjekovnoj državi , autora Tanje Ribar, koja je jedan od rjetkih istoričara , koja se bavila užim područjem Bosne. U navedenoj knjzi obradila je crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni. Prepričaćemo i citirati dijelove knjige koji najviše opisaju crkvene prilike koje obrađuju područja koja su vezane za pravoslavnu crkvu i njeno okruženje u ksnom srednjem vijeku.

  “Pitanje crkvene organizacije u Zapadnim stranama svakako je jedno od najtežih , jer gotovo da nema izvornih podataka o njemu. Pitanje crkvenih prlika u srednjovjekovnoj bosabskoj državi uopšte nosi sa sobom niz problema za današnju istoriiografiju i postoji veliki broj oprečnih stavova i zaključaka ali su i na ovom polju postignuti značajni razultati tokom nekoliko decenija istarživanja i oni se sigurno odnose i na prostor bosanske srednjovjekoovne države na kojima su se razvile zapadne strane. U XIV i XV vijeku kao odlučujući činilac u vjerskoj sferi javljaju se naporedo bosanska crkva i franjevački redovnici , a u pojedinim dijelovima države pravoslavna crkvena organizacija. Vjersko stanje u bosanskoj državi u drugoj polovini XIV vijeka najbolje odslikavaju odgovori pape Grgura XI iz 1373. Godine na pitanja koja mu je , u ime bosanskog vikara fra Barolomija iz Averinije , donio u Rim fra Berengar iz Aragonije. Ova pitanaj , njih 23, poznata su u nauci pod imenom franjevački “Dubia”Odgovori koje je papa dao odslikavaju postojanje tri konfesije na teritoriji srednjovjekovne Bosne: katolika, pravoslavaca (u katoličkim izvorima nazivani šizomaticima i raskolniciam) i bosanskih krstjana (od strane katolika nazivanih jereticiam i nevjernicima) Papa već u svom pismu od 3,februara 1373, prije pojave “Dubia”, ukazuje na prisustvo bosanskih kstjana (jeretiak) i pravoslavaca (šizomatika) u samoj Bosni i “na granicama Bosne prema Ugarskoj”i mnogim drugim mjestima , od kojih , poimenice pominje Glaž, gdje pomenute različite konfesije žive pomješane jedna sa drugom. Ono što se da vidjeti iz papskih odgovora na pitanja bosanskih franjevaca je onovremensko vjersko stanje u Bosni. Franjevački redovnici suočeni su, s jedne strane , s velikim brojem nekatoličkog stanovništva na teritoriji Bosne, naročito u njenim pograničnim dijelovima, i u susjedstvu bosanske države, a sa druge starne nedostatak katoličkog parohijskog sveštenstva, pa stog traže i dobijaju dozvolu od pape da i sami vrše pastirsku službu kako bi nadoknadili nedovoljan broj katoličkih župnika koji bi brinuli, da preobrađeni pravoslavci i krstjani zaista i ostanu u novoj vjeri.

   KATOLIČKA CRKVA. Prisustvo hrišćanske crkve na teritoriji koja je u XIV-XV vijeka činila Zapadne strane svoje korjene vuče od kasnoantičkih vremena. U VI vijeku, u vrijeme održavanaj sabora u Solinu 530 i 532.godine , pominje se nekoliko biskupija potčinjenih solinskom nadbiskupu na teritoriji kasnije Bosne, od kojih je biskupija Ludrum, osnovana ovom prilikom, prostirala u oblasti oko Livna. Ova episkopska organizaciaj pretrpjela je teška oštećenaj prilikom Seobe naroda, koja je na ovim prostorima obilježila period od kraja V-VI vijeka. Novi hrišćanski talas zahvatio je ove prostore u vremenu nakon dolaska Slovena i naseljavanje Hrvata i Srba na područje nekadašnje rimske Dalmacije i drugih provincija. U Letopisu popa Dukljaanina stoji da je u vrijeme održavanaj Duvanjskog sabora 882.godine na teritoriji kasnije bosanske države postojala bosanska biskupija podređena dukljanskom(barskom) nadbiskupu. U XI vijeku za jurisdikciju nad njom otimale su se splitska , barska i dubrovačka biskupija, ali u XII vijeku pobjedu je odnio dubrovački nadbiskup, kome se u ovo vrijeme potčinjavao bosanski biskup. Krajevi kasnijih Zapadnih starna , bar kad je riječ o teritoriji stare biskupije Ludrum, ostali su, međutim, u ovo vrijeme pod starom solinskom nadbiskupijom, noj direktno podređeni i odvojeni od bosanske biskupije. Na Splitskom saboru 925.godine, stara Solinska nadbiskupija obnovljena je kao novoosnovana splitska nadbiskupiaj, i njoj će biti potčinjena i biskupija u Livnu.

   Izvorni podaci svjedoče da je tokom drug polovine XIV i prve polovine XV vijeka došlo do primjetnog jačanaj katoličke crkve u Bosni, ponajviše ako ne i isključivo zahvaljujući djelatnosti franjevačke bosanske vikarije . Franjevačku bosansku vikariju osnovao je general Gerar Odonsi prilikom svog boravka u Bosni 1339.godine, ali je ona zvanično ustanovljena 1340.godine na opštem zboru Franjevačkog reda u Asiziji. Bosanski ban Stjepan II odbio je da sam istupi protiv paterena u svojoj zemlji , ali je ipak dao pristanak na mirno djelovanje katoličkog reda na teritoriji njegove države , iz čega je uslijedilo pomenuto osnivanje Bosanske vikarije. Prvi franjevački samostan , uz podrškju bana Stjepana II, podignutn je ubrzo poslije toga, u Milima kod Visokog i posvećen je sv. Nikoli. Prvi vicar Bosanske vikarije postao je fra Peregrin Saksonac, koji će uz to postati blizak saradnik samog bosanskog bana. Ova saradnja bila je jedan od uzroka značajnog uspjeha franjevačkog djelovanaj u bosanskoj državi od ovog vremena.

   Od vremena vikara fra Peregrina Saksonca nadalje u samoj Bosni i njenom neposrednom susjedstvu nice veći broj franjevačkih samostana. Najstariji sačuvani popis franjevačkih samostana u bosanskoj vikariji , organizovanih po kustudiajma , nalazi se u djelu fra Bartola Pizanskog iz 1385/90 godina. Iako nepotpun ovaj popis pruža važne podatke o organizaciji bosanske vikarije. Među popisanim kustudijama nalazi se i Duvanjska kustudiaj sa samostanima u Stonu, Novom, Imoti, Cetini i Glamoču. Prema tome prostor kraških polja , koji su činili Zapadne starne srednjovjekovne bosanske države u XIV –XV , bio bi u ovom trenutku u okviru Duvanjske kustudije. Duvanjska kustudija kasnije se podjelila u Cetinsku i Stonsku kustudiju, najkasnije do 1417.godine, kada se Cetinska kustudija prvi put pominje.

  Prelazak katoličkoj crkvi viđenijih predstavnika bosanse vlasti svjedoči o uspjehu franjevačke misije u Bosni od treće decenije XV vijeka. Tako se nasljednici hercega Hrvoja javljaju kao katolici, iako je sam Hrvoje veći dio života glasio za patarena”. PRISUSTVO CRKVE BOSANSKE I PRAVOSLAVACA .

   Govoreći o prisustvu bosanski krstjana i pravoslavaca na teritoriji Zapadnih starna imamo daleko manje neposrednih podataka. Kao prvi problem postavlja se prisustvo bosanske krstjanske crkve na ovom prostoru. Nema svjedočanstva o postojanju krstjanskih hiža na teritoriji na ovom prostoru bosanske države. Ona će ostati dominant a sigurno i do početka XV vijeka, ali bez uslova da se dalje širi, kao što je to bilo u prvim vijekovima njenog postojanja. Od pete decenije XV vijeka katolička crkva u vidu franjevačkog aktivnog prisustva na teritoriji Bosne postaje konkurent koji prijeti da sebi privuče znatan broj vjrenika. Ušavši relativno kasno u sastav bosanske države , od ranog doba podređen vlasti katoličke nadbiskupije u Splitu, prostor Zapadnih strana nije bio predodređen za aktivnije istupanje jeretičke bosanske crkve. Ali njeno prisustvo ne može se isključiti . Ovi prostori morali su biti ugroženi od jeresi koja se širila bosanskom banovinom jednako kao i dijelovi Bosne. Godine 1357, papa je dozvolio franjevcima da se nastane u crkvi sv,Dionisija kod tvrđave Otoke na Uni. Da bi se borili protiv uticaja jeretika , tj. Bosanskih krstjana. U julu 1374.godine papa Grgur XI dao je dozvolu bosanskim franjevcima da podignu svoje samostane i crkve između ostalog i u oblasti Knina i Vrhrnike radi lakšeg pridobijanja i pokrštavanja “jeretika” i”šizomatiak”. Obe oblasti nalaze se u neposrednom susjedstvu bosanske države i nedaleko ili u samom susjedstvu teritorije kraških župa koje su činile Zapadne strane, Prisustvo pravoslavaca u oblasti Vrhrike i Knina posvjedočeno je i postojanjem pravoslavnih manastira i crkava na ovom prostoru iz perioda XIV – XVI vijeka.

  Prema istraživanju D. Dragojlovića u papskim pismima u period od 1373-1377.godine redovno se pominju šizomatici koje papa najčešće smješta u “krajeve Bosne”ili u pogranične oblasti Bosne prema Ugarskoj”D.Dragojlović zaključuje da su ovi šizomatici mogli biti samo pravoslavno vlaško stanovništvo koje se od prve polovine XIV vijeka spominje u Humu i nekim dijelovima Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Tako se Vlasi pominu oko Knina, Cetine i Krbave od 1345.godine Ovo pravoslavno vlaško stanovništvo pristiglo iz Huma i oblasti podrinaj već krajem XIV vijeka po svemu sudeći nije pripadala više istočnoj crkvi, nesumljivo usljed djelovanaj katoličkih redova i sveštenika .

   U vezi sa Zapadnim starnama moguće je jedino ukazati na izrazito stočarski karakter ovog prostora i sti u vezi mogućnost da se dio pravoslavnog vlaškog stanovništva iseljenog iz oblasti susjednog Huma ili Podrinja doselio i u ove krajeve bogate pašnjaciam . Direktnih izvornih potvrda o postojanju vlaškog pravoslavnog stanovništva na teritoriji Zapadnih starna za sada nema.

krst groblje

   CRKVE I MANASTIRI Na teritoriji sela Vinice u Duvnu, južno od savremene katoličke crkve , otkriveni su ostaci kasno srednjovjekovne crkve. Još dvije srednjevjekovne crkve otkrivene su arheološkim ispitivanjima u Duvnu, jedna u selu Prisoje a druga u Mesihovinama. Ostaci kasnosrednjeovjekovne crkve u Prisoju , od koje su otkriveni ostaci apside i zidova , nalaze se u današnjem pravoslavnom groblju . I ostaci crkve u Mesihovini potiču iz kasnog srednjeg vijeak. U Duvnu u dosat sela arheolozi su otkrili ostatke srednjevjekovnih grobalja.

   Iz svega rečenog da se videjti da u XIV i XV vijeku teritorija zapadnih strana predstavlaj u vjerskom pogledu nejedinstveno područje. Katolički element je nesumnjivo najači na ovim prostoriam, kao najstariji koji se ovdej ukorjenio. No, dolaskom ovih krajeva pod bosansku vlast, u njih je prodro i patarenski element, o čemu ponajviše svjedoči bliskost vlastele, koja je imala vlast nad ovim područjem , sa crkvom bosanskom. Prisustvo pravoslavaca najteže je utvrditi i bez daljnjih istarživanja. Ništa se više o tom pitanju za period srednjeg vijeka ne može reći. Arheološki ostaci ukazuju na prisustvo hrišćanskih crkava, dok nema podataka o postojanju paterinskih hiža na ovom prostoru”.

   PRAVOSLAVNA CRKVA U DUVNU Iz naprijed navedenog vidi se da je materijalnih dokaza o istoriji pravoslavne crkve malo, pa se sa sigurnošću ne može utrditi stalnost, trajnost i brojnost pravoslavnog življa na ovim prostorima.

   Jedno je sigurno da je pravoslavlje vjekovima prisutno na ovim prostorima.

   Mnogi istoričari u svojim istraživcanjima konstatuju da je katolička vjera krajem XIV i početkom XV vijeka imala jaku organizaciju i u tom period su zabilježeni najveći prelasci iz drugih vijerar u katoličku vjeru. Navedeni istoričari koji su istraživali područje zapadne Bosne, u svojim istraživanjim nisu navodili periode iz 12 i 13 vijek i ranije. U tim tekstovima se ne spominje manastir Labostinja, koji datira ,na osnovu pronađenih materijalnih dokaza iz period 12 ili početka 13 vijeka.

SREDNjOVEKOVNI PRAVOSLAVNI MANASTIR LABOSTIN NA DUVANjSKOM POLjU

crkva

Srpsko - pravoslavna mitropolija i arhidijeceza hercegovačko - zahumska (dalje u tekstu Hercegovačko - zahumska mitropolija), u čijem je sastavu većim delom bila i današnja Mileševska eparhija, objavila je 1890. godine svoj prvi šematizam gde su pobrojani svi njeni manastiri i data njihova istorija. Među 16 navedenih manastira na tom velikom prostoru, koji su bili živi ili u ruševinama na 11. mestu bio je manastir Vavedenija presvete Bogorodice na Duvanjskom polju. Razlikovao se od ostalih manastira po tome što su njegovi temelji bili preorani, ali se zna gde su bili, kamen od koga je bio sazidan još postoji - ugrađen je u jednu staru duvanjsku džamiju, a sačuvao se ključ i manastirski pečat.

   Manastirski pečat, koji mu je bio ustupljen, obradio je Vid Vuletić - Vukasović, pročitavši i legendu sa pečatnika: †.Manastirь Labostjanь* hramь* Vьvedenie* Prestie* Bce*. Pri tome je unekoliko urađena revizija prvobitne legende koja je bila obelodanjena u Šematizmu iz 1890. godine. Ta izmena se odnosila na naziv manastira koji je u prvom čitanju glasio kao LMOSTIN (Mostine), što je ispravljeno u Labostjanь (Labostin). Ime manastira - Labostin prihvatio je i Vladimir Ćorović.

  Bronzani pečat i ključ srednjovekovnog manastira Labostin sa Duvanjskog polja, te drevne pravoslavne bogomolje sa krajnjeg severozapadnog dela Hercegovačko - zahumske mitropolije uklinje duboko u Bosnu, sticajem srećnih okolnosti dospeli su u rezidenciju mitropolita hercegovačko - zahumskog Serafima Perovića u Mostaru1 koji je zaslužan što su u Šematizmu iz 1890. obelodanjeni do tada prikupljeni podaci o ovoj bogomolji. Zahvaljujući mitropolitovom razumevanju manastirski pečat je ustupljen Vidu Vuletiću Vukasoviću da ga prouči i opiše.

   Manastir Vavedenija presvete Bogorodice, kako stoji u Šematizmu iz 1890. godine, uzdizao se pored puta koji sa juga Duvanjskog polja, od Koma - Liba vodio na sever u varošicu Duvno,4 deset minuta pešice od Mandinog Sela, naspram Rašćana, pored Gradine koja se pominje pod imenima Mirkova, Markova, ili Mandine gradina. Pored manastira bilo je i groblje na kome su Turci porušili krstove.

  U Šematizu Hercegovačko - zahumske mitropolije iz 1890. godine obelodanjen je podatak koji svedoči i o tome kako se steklo saznanje o manastiru Labostinu. Navedeno je da je pečat ovog manastira našao “prije 60 godina (oko 1830., prim. J.B.) neki težak Vujin Bilanović na mjestu gdje je manastir postojao - orući onuda zemlju. On je pečat predao nekakvom pivskom kaluđeru Sočivici koji se slučajno tada kod njegove kuće desio. Zatim je od ruke do ruke išao pečat dokle je ove (1890., prim J.B.) godine iz kuće Džonliza u Mostaru izbavljen i sada se nalazi, kao što je pomenuto, u mostarskoj mitropoliji... Na mjestu gdje je pečat nađen, našao se u zemlji 1880. godine i jedan ključ - sigurno od crkve, koji izradom takođe pokazuje starinu, a načinjen je od bronze”.

U rukopisnoj zaostavštini arhimandrita Nićifora Dučića, prijatelja i bliskog saradnika mitropolita Serafima Perovića, postoji jedna neobjavljivana beleška, po svoj prilici načinjena pre 1890. godine,1 gde se pominje srpska pravoslavna crkva Jabuka na sred Duvanjskog polja, čiji su se temelji u drugoj polovini devetnaestoga veka videli iznad zemlje i on glasi: “Županjac varošica u Duvnu. Jabuka crkva na sred polja Duvanjskoga vide se razvaline pored zemlje. U džamiji u Županjcu ima jedan kamen sa napisom ćirilskim iz te srušene crkve Jabuke.

pecat

Mostina manastir u Duvnu. Raskopan mu je temelj, te se sada sije i ore tuda. Pečat je toga manastira u Džonliza u Mostaru, tako i ključ. Po pečatu se zna da je crkva bila Vavedenja”. Pored te crkve Dučić pominje i manastir Mostinu (Labostin, prim J. B.) na Duvanjskom polju čiji se temelji ne vide i gde se prostor na kome se on nalazio ore. Pošto se, u narodnim pesmama o Mijatu Tomiću, opevana Jabuka livada3 stere odmah iza Gradine, ili mesta gde Šematizam iz 1890. pominje manastir Mostinu, onda je, očigledno je, reč o jednoj istoj bogomolji. Dučić po svoj prilici, nije dobro razumeo kazivače koji su mu saopštili podatke o duvanjskom manastiru.

   I Vid Vuletić - Vukasović pokušao je da na Duvanjskom polju nađe potvrdu o postojanju ovog manastira. Posredstvom Mostarca Toše Ivaniševića on je došao do svedočenja Save Vukanovića iz Duvna koji mu je potvrdio da postoji predanje da je kod Mandinog Sela postojao pravoslavni manastir koji se zvao Labostin ili, kako su ga neki zvali, Hlabostin.

   Nešto više podataka o manastiru Labostinu tridesetak godina kasnije pokušao je da prikupi Vladimir Ćorović, ali njegova nastojanja nisu donela rezultate. Baveći se Labostinom Ćorović se nije pozivao na zapis o ovom manastiru obelodanjenom u Šematizmu iz 1890. godine, a nije znao ni za pomenuti zapis Nićifora Dučića

  Sa nešto više osnova moglo bi se stvoriti predstava o tome kako je izgledala crkva manastira Labostina, na što nam ukazuje pečat ove bogomolje. Na osnovu pečata može se pretpostaviti da je manastirska crkva mogla imati tri kupole što, uostalom, kaže i Vid Vuletić - Vukasović , “ u polju je na pečatu urezan hram sa tri kubeta, tj. dva pobočna manja, a po srijedi veliko kube. Na pobočnom kubetu s desne je strane, kao u spakatu živopis sprijeda. Uz kube je s desne i lijeve po jedan krst, a s desne se strane iza istog kubeta spušta anđeo, kao u hram. Na kubetu su, s lijeve strane, sprijeda dva prozora, a tako je i na hramu na pročelju s desne kod vrata, prozor, a jedan s lijeve kod oltara... Kod oltara je u hramu (hram je u presjeku) s desne strane starac sveštenik pod bradom u vladičanskoj ornamentisanoj stolici te prima Bogorodicu (u mlađahnoj dobi) koja je pred njime prema desnoj, a starac je (Simeon?) okrenut put lijeve. Iz Bogorodice su dva lica, s desne Josif, a s lijeve Ana. Iza Josifa i Ane nalaze se tri ženska lica. Svi su obučeni u dugim haljinama poput dalmatike, a na glavi im je svetiteljski torac (aureola). Prosto polje pred Bogorodicom ispunjeno je cvijećem, a tako je malko cvijeća i pod nogama. U riječi LABOSTINJ je A okrenuto urezano s naopako”.

   I Šematizam Hercegovačko - zahumsko mitropolije, a i beleške Nićifora Dučića pominje podatak da su manastir razorili Turci, a da su kamen od koga je bio građen odvezli u obližnje Duvno i od njega sazidali džamiju. Pored toga Dučić pominje da je tom prilikom odnesen kamen sa ćiriličnim napisom koji je zatim ugrađen u spoljašni zid duvanjske džamije gde su se ćirilična slova razaznavala na kamenu. Pored toga Dučić je zapisao da su se sačuvali pečat i ključ ovog manastira i da ta dva predmeta čuva srpska mostarska porodica Džonlizi.

   Na prostoru gde se nalazio manastir u podnožju Gradine u Rašćanima, na rubu Jabuke livade, do današnjih dana sačuvalo se nekoliko skupina stećaka, što potvrđuje pravilo da su se oko manastira, u čijoj su blizini bila naselja, formirala groblja. Na južnoj padini Gradine je 20 stećaka, na jugoistočnoj padini su tri velika ukrašena stećka na kojima dominiraju krstovi sa jednakim krakovima koji se proširuju pri krajevima. Četiri stotine metara na severu prema Duvnu, u predelu Jabuke livade, je 30 stećaka. Svi ti grobovi postavljeni su u pravcu jugoistok - severozapad (istok - zapad) što je karakteristično za sahranjivanje pravoslavnih hrišćana.

   Na uzvišenju Gradina kod Rašćana i Mandinog Sela koje se uzdiže iznad Jabuke livade, nalaze se ostaci praistorijskog utvrđenja. Gradina je, kako kaže Alojz Benac, “jedno neveliko uzvišenje koje se kako neki pupak uzdiže iznad ravnog terena u istočnom dijelu polja. Izvanredno je dobro povezana - u vizuelnom smislu - sa gradinom na Libu, tako da izgleda da se nalazi pod njenom neposrednom zaštitom... Samo uzvišenje je nejednako uzdignuto, uglavnom je ovalnog oblika i orijentisano po dužoj osnovi u pravcu istok zapad. Obeleženo je sa nekoliko terasa na različitim nivoima, ali se ipak ističu dvije osnovne terase: jedna na sjevernoj starni koja je znatno viša, i druga na jugozapadnoj strani, niža i ravnija” . Na istočnoj strani gradine postoji ogromni tumul, na kome su nađeni grobovi sa ostacima drvenih sanduka, koji potiču is srednjeg veka ili turskih vremena1. Na gradini je srpska pravoslavna crkvica.

   Na jugoistočnom delu Duvanjskog polja na 1023 metra nad morem uzdiže se uzvišenje Lib koji dominira i stražari nad Duvanjskim poljem, na čijem vrhu su tragovi velike praistorijske dalmatske gradine, za koju je Konstantin Pač izneo tvrdnju da su to ostaci dalmatskog Delminijuma, što su prihvatili još neki istoričari.

   Očigledno je da toponim Lib, koga narod zove i Hlib odiše dalmatskom drevnošću. Negde u blizini, u jednoj varijanti Letopisa popa Dukljanina, pominje se planina Hlivaj (Hilivaj - Hliv - Liv) pa se može pretpostaviti da je reč o istom lokalitetu. Samo odgonetanje značenje imena manastira Labostin moglo bi se možda dovesti u vezu sa visom Lib ( Lib - Liv - Hliv - Labostin - Hlabostin).

   Do danas nije poznat, ili bar nije sačuvan izvor koji bi posvedočio kada je manastir Labostin tačno podignut. sačuvan izvor. Vid Vuletić - Vukasović je zaključio da njegov pečat potiče iz trinaestog veka. U tom veku širom Bosne i Hercegovine podignuto je dosta pravoslavnih manastira na prostorima srpskih srednjovekovnih zemalja među koje prota Svetislav Davidović, ubraja manastir Ozren, Gostović, Lovnicu, Papraće, Tavnu, Krupu, Liplje, Stuplje, Vozuću, Dobrićevo, Zavalu, crkvu Svetog Petra u Čičevu, manastir Banjsku kod Prijepolja, Mileševu. Ovaj uzlet pravoslavlja povezan je sa usponom srpske nemanjićke države. Iz toga vremena verovatno je i Zaostrog kod Makarske, manastir u kome su bili srpski kaluđeri reda Svetog Vasilija Velikog - vasilijanci. Manastir su kasnije oteli rimokatolici, porušili ga, i kraj njega od istog kamena, sazidali samostan

 Sedište Zahumske eparhije bilo je u manastiru Presvete Bogorodice u Stonu ili, što neki tvrde, u istoimenom manastiru u nevesinjskom selu Zalomu. Postoji uverenje da je Duvanjsko polje oduvek bilo u sastavu Zahumsko - hercegovačke eparhije čija se granica prostirala severnom stranom duvanjskog kraja, a u istorijskim izvorima Duvno se kao sastavni deo Zahumsko - hercegovačke eparhije prvi put pominje početkom osamnaestoga veka, to je ostalo i posle reorganizacije ove eparhije u devetnaestom veku.

   Bez konkretnih podataka teško je odrediti kada je srušen ovaj manastir, je li se to desilo jednom ili više puta, i je li, pre nego što ga je sasvim nestalo, neki put obnavljan? Ne znamo ko ga je prvi srušio: Turci ili rimokatolici - Mađari. Desilo se to pre 1660. godine kada je Duvno posetio Evlija Čelebija, koji tvrdi da je u to vreme ovo naselje brojalo oko 400 kuća gde je bila jedna velika džamija. Pretpostavljamo da bi to mogla biti Đuđ - Džaferova džamija u Duvnu podignuta u starom jezgru ovog mesta.. Ako se prihvati podatak Nićifora Dučića da je duvanjska džamija napravljena od kamena od srušene crkve Jabuke, onda se rušenje ove bogomolje, ili manastira Labostina dogodilo pre dolaska Evlije Čelebije u ovo mesto.

mapa

 Za geografski i duhovni prostor u čijem je središtu bio manastir Labostin na Duvanjskom polju, posvećen Vavedeniju presvete Bogorodice moglo bi se vezivati i Divoševo jevanđelje pronađeno 1960. godine u pravoslavnoj crkvi u selu Podvrhu kod Bijelog Polja u Staroj Hercegovini. Ova bogoslužbena knjiga, prema zapisu koji je u njoj ostavio nepoznati prepisivač, pisana je po narudžbini bosanskog velmože Divoša Tihoradića, koji se pominje u dvema poveljama bosanskog bana Stefana Kotromanića, iz 1332. i 1333. godine. U prvoj povelji Divoš se pominje među svedocima iz Završja , što znači iz današnjeg Duvna, Livna i Glamoča, iz šireg zaleđa Splita, a moglo je biti napisano oko 1330. godine1. Danas se čuva u Muzeju Mitropolije crnogorsko primorske na Cetinjy;

Ova bogoslužbena knjiga rađena je po obrascu istočne crkve1. Reč je dakle o pravoslavnoj bogoslužbenoj knjizi koja se koristila u Srpskoj pravoslavnoj crkvi sve dok nije otkrivena, i ne može poslužiti u katoličkoj, ni jednoj drugoj crkvi. Prepisana je sa predlošaka sa koga je prepisano i Miroslavljevo jevanđelje prema obrascima Pravoslavne crkve.

   U vezu sa tradicijom koju je iza sebe ostavio manastir Vavedenija presvete Bogorodice sa Duvanjskog polja mogao bi se dovesti i zapis iz jednog rukopisa manastira Hilandara iz šesnaestog ili sedamnaestog veka: Priloži sa i napisa sa sь greckago na slovenskїi džzik godnыmь otcem Vitalїemь v Duvna. Pomen imena monaha Vitalija iz Duvna mogao bi na posredan način da ukaže da se monaška vatra iz manastira Labostin, posle rušenja ove bogomolje, razgorevala na njenim ruševinama, u blizini ili na nekom drugom mestu na Duvanjskom polju. Ovaj zapis jasno govori da je među duvanjskim crnoriscima bilo i učenih monaha koji su prevodili sa grčkog jezika, što bi moglo da navede na zaključak da je Duvanjsko polje bilo centar duhovnosti i pismenosti za šire područje.

   Prema Opštaku manastira Zavale u Popovom polju, među priložnicima iz prve polovine osamnaestoga veka koji su davali priloge ovoj bogomolji bilo je i onih iz Duvna (DuvЪno) i duvanjskog sela Brišnika (BrišnikЪ). Među njima nalazimo monaha Pajseja i monahinju Anastasiju. Po ovome bi se moglo zaključiti da je i u to vreme na Duvanjskom polju još bilo monaškog žara manastira Labostina, na starom ili nekom novom mestu, koji je nastavljao tradiciju ove drevne bogomolje. Među darodavcima koji su u to vreme dolazili u manastir Zavalu bilo je i pravoslavnih Srba iz susednog Livanjskog polja.

   Još jedan podatak svedoči o pobožnosti duvanjskih Srba koji su duhovno stasali u ozračju koje je mogao da širi pravoslavni manastir Vaznesenja presvete Bogorodice na Duvanjskom polju. To je zapis sa plaštenice izrađene 1754 godine1, koji se čuvao u Dabrobosanskoj mitropoliji u Sarajevu2. Na plaštanici je zapisano : Otkupi že Gospodi raba božija anatemis Simo Jelica, Pero Mitrić i Lazo Duvnjak. Pisa Ilija i Radič, AoD jereja Simona3. U prepisu ovog zapisa koji je uradio Ljubomir Stojanović umesto Ilije Radiča stoji Ilija Obrad, a ime drugog priložnika Jelice, Stojanović napominje da bi se moglo pročitati i kao Jelić ili Jeliča. Ovaj zapis za Duvno je vezan prezimenom Duvnjak, što znači da porodica priložnika Laze Duvnjaka ne živi više na Duvanjskom polju, nego se sa njega iselila. Pošto se prezime Duvnjak javlja uz prezime Mitrić onda bi pravoslavne hrišćane čiji se spomen sačuvao u ovom zapisu mogli tražiti negde u susedstvu, negde na susednoj Kupreškoj visoravni, u Ravanjskoj parohiji u kojoj se jedno pored drugog sreće prezime Mitrić i Duvnjak.;

   Nije slučajno ni to što su duvanjski Srbi crkvicu Vavedenija presvete Bogorodice 1891. godine podigli na visu Markova gradina, gde su ostaci srednjevekovnih građevina, ali i građevina iz rimskih i starijih dalmatskih vremena. Još je među pravoslavnim Srbima tada bilo prisutno predanje o srušenom manastiru koji se uzdizao na tom mestu ili u neposrednoj blizini. Zbog toga su se duvanjski Srbi odlučili da bogomolju grade ne u naselju , pored groblja u selu Rašćanima, nego izvan sela na bregu. Bogomolja je zidana od tesanog kamena koji, uvereni smo, nije vađen iz majdana i obrađivan, nego je iskopan sa temelja stare bogomolje. Onda je i razumljivo što je novopodignuta crkva, kao i manastir koji je prethodno ovde postojao, bio posvećen Vavedeniju presvete Bogorodice .

   Jedan od važnih uzroka što se o Pravoslavni manastiru Labostin na Duvanjskom polju malo je znan. Jedan od važnijih razloga je u tome što su tokom devetnaestoga i početkom dvadesetoga veka arheološka istraživanja Duvanjskog polja uglavnom obavljali arheolozi, revnosni službenici austrougarske države i njene politike u Bosni i Hercegovini. Oni su, zbog verskih i političkih interesa, nastojali da umanje značaj i zatru svaki podatak koji svedoči o ranijem prisustvu Srba u Bosni i Hercegovini, a pogotovo na Duvanjskom polju. Toga stava pridržavali su se i kasniji istraživači.

   Rad Vida Vuletića - Vukasovića, Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca) obelodanjen je u vreme kada su Rimokatolička crkva, ali i pojedine hrvatske političke partije i pokreti počeli da širi i utvrđuju mit o tome kako je hrvatski kralj Tomislav 925. godine krunisan na Duvanjskom polju, pa je i šire geografsko područje pretvarano u izuzetno značajan hrvatski istorijski prostor. U taj okvir se nije uklapala priča o srpskom pravoslavnom manastiru Labostinu.

   Prevo objavljeno u časopisu „Nova zora“, 11 – 12/ 2006..

Stari manast. pečat iz Duvna (Županjca)
kniga

Autor(i): VID VULETIĆ-VUKASOVIĆ Pečat od žute tuči teži grama 21; premjer mu je 42 mm.; srednja debljina 1 mm.; visina petlje 19 mm.; debljina joj 2 mm. Petlja je poslije dodana; ja bih rekao, da je starinska, popravljena. U polju je na pečatu urezan hram sa tri kubeta, t. j. dva pobočna manja, a po srijedi veliko kube. Na pobočnom kubetu s desne je strane, kao u spakatu živopis sprijeda. Uz kube je po srijedi s desne i lijeve po jedan krst, a s desne se strane iza istoga kubeta spušta anđeo nizdoli, kao u hram. Na kubetu su, ...

OBAVEŠTENJA 1.5.2018


OBAVEŠTENJE O POSTUPKU PREUZIMANJU VLASNIČKIH-ZEMLJIŠNIH KNJIGA,(GRUNTOVNICE )

U KATASTAR OPŠINE TOMISLAVGRAD, I POZIVU VLASNICIMA NEPOKRETNOSTI

U KATASTAR OPŠINE TOMISLAVGRAD, I POZIVU VLASNICIMA NEPOKRETNOSTI

Ceo članak možete pročitati u rublici novosti

OBAVEŠTENJA 1.5.2018


UDRUŽENJE GRAĐANA “SRBI DUVNA” BEOGRAD OBAVEŠTENJE O ORGANIZACIJI ODLASKA NA LITURGIJU U DUVNO U 2018.GOD.

Udruženje građana “SRBI DUVNA” u saradnji sa Zahumsko-hercegovačkom eparhijom, a uz blagoslov episkopa Grigorija, organizuje godišnju liturgiju u crkvi Sv. Nikole u Duvnu, koja će se služiti 26,maja, 2018.g. u 10 časova .

Ceo članak možete pročitati u rublici novosti

OBAVEŠTENJA 1.5.2018


Možete preuzeti novo izdanje knjige SRBI DUVNO ŽIVOT I STRADANJA     na latinici i ćirilici

Gde možete preuzeti izdanje ćirilici

Gde možete preuzeti izdanje latinica

OBAVEŠTENJA 1.5.2018


Pogledajte video